Partijski neprijatelj

"O kako striktnom poštivanju radikalnih islamskih načela se radi u ovom selu najbolje pokazuje podatak iz posljednje policijske akcije prema kojem u više od 30 pretresenih objekata, nije pronadjen niti jedan jedini televizor! O redovnom plaćanju TV pretplate da i ne govorimo!"

...reče debeljko iz 60 minuta i ostade živ.

Prije nekoliko dana bila sam u prilici javno komentirati jedan zastrašujući internetski dijalog između pripadnika izvjesne dijaloške grupe. Odštampani tekst koji mi je novinarka pokazala, uključujući i fotografije koje su očigledno koristile kao potkrepa rečenicama koje su razmjenjivali prijavljeni članovi grupe, po ko zna koji put je otvorilo brojna pitanja.




Ljudske ništarije

Da li je moguće biti toliko nijem na rat riječima koji traje na internetu? Isti je to rječnik koji se mogao čuti tokom rata, jači od onoga koji sve više mjesta zauzima u medijima. Ukoliko neopaženo ostane na registriranim stranicama interneta, taj otrovni rječnik će prijeći na ulice, a tada će biti već sasvim kasno da nevolja bude prekinuta.

Na forumima i dijaloškim grupama nema svetinja, nema moralnih postulata koji su neupitni. Tamo se i mrtvi obezvrjeđuju i izvrgavaju ruglu. Prave se karikature i fotomontaže na račun najvećeg masovnog ubistva, zvanično proglašenog genocidom ne od nekoga iz Sarajeva, Višegrada, Kiseljaka ili bilo kojeg drugog mjesta u ovoj zemlji, nego od Međunarodnog suda za ratne zločine.

Treba li sada posebno podsjećati na svu tugu ovim povodom, koja ne bi smjela biti samo tuga preživjelih Bošnjaka iz toga kraja, već tuga svih preživjelih u ovoj zemlji. Tada su ubijeni prije svega ljudi, a svi smo negdje u nekom trenutku mogli biti baš oni. Možda još uvijek jesmo?

Forumi su poprišta svih nezavršenih ratnih bitaka, osnaženi novim mladim snagama koje su rasle uz indoktrinaciju u kojoj su pripadnici druge nacionalne skupine predstavljani uglavnom kao neljudi prema kojima se može i treba samo tako i odnositi. Ne čude ovi porivi kod mladih koji se kriju iza zaštićenih lozinki, jer je svaki pokušaj uspostavljanja uljudnog dijaloga u medijskom prostoru uglavnom doživljen kao besmisleno, malograđansko prenemaganje kojim se dodvorava opasnim protivnicima, ljudskim ništarijama.

Takvima će zauvijek i ostati, osim ako ne prihvate samo jednu istinu, samo jedan politički pogled i samo jedan obrazac komunikacije. Zagovornici bezuvjetnih medijskih sloboda koriste gotovo identičan vokabular u svojim tekstovima i pretendiraju da taj vid komunikacije bude prihvaćen kao "građanski antinacionalistički mediji u Sarajevu".

Ako biti građanski znači na najbrutalniji način oslovljavati političke, religijske, ideološke neistomišljenike na jedan od sljedećih načina koje smo zabilježili proteklog mjeseca: kriminogeni kleronacionalisti, nadrkani monoliti, fašisoidna desnica, kleronacionalistički Golijat, nasilnik gebelsovskog inženjeringa, intelektualni opslužioci kriminaliziranih moćnika, Dodik-nadrkana nacistička svinja, Reis-zaštitnik pedofila, Avaz - omiljeni bošnjački toalet papir, kolektivno jebanje majke onima koji su doveli u ovu situaciju, folklorno društvo ljubitelja klanja kamom, političko-vjersko-medijska mafija...", onda se treba veoma bojati ove građanske isključivosti koja je spremna vrijeđati na najprostiji način ne štedeći "niti svjetsko niti vjersko".

Ako je ovo uzor neovisnog novinarstva i ako se na ovakav način želi reći da "Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom", onda se treba više nego bilo čega drugog bojati ovih gerilaca u antinacionalističkoj borbi.

Zašto? Pa upravo zato što je ovaj vokabular nastao iz "otpora prema nacionalističkom" i što ovim vokabularom treba postaviti nova moralna načela. Moralna načela su vrlo precizna: dobro je i opravdano samo ono što mi mislimo i za što se mi zalažemo. Ovo kolektivističko mi, pa makar bilo riječi i o "nevelikoj skupini građanski orijentiranih pojedinaca" ili "žestokim novinarima", "gerilcima" koji se bore da se "glave ne počnu kotrljati", veoma podsjeća na najstrašniji nacionalistički folklor u kojem su se zaista glave kotrljale.

Kao što se ovi samoprozvani nosioci građanske ideologije u ovoj zemlji pitaju: "Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije?", isto tako pitanje može biti postavljeno i obratno: "Zar je toliki grijeh biti vjernik i javno braniti vjeru i vjerske zajednice od najvulgarnijih napada na njih, ne ustručavajući se po ko zna koji put zloupotrebljavati izjave nedužnih djevojčica u ratu sa vjernicima neistomišljenicima?".

Dakle, ako ovakve prostačke ispade imaju oni koji sebe zovu slobodnim misliocima i novinarima, zaštitnicima BiH, onda ni najmanje ne čudi što se na raznim forumima ponavljaju iste i još radikalnije fraze. U čemu je razlika? U pozicijama, geografiji, nacionalnoj pripadnosti i vjerskom opredjeljenju. Šablon je isti.

I, konačno, može li se riješiti ovaj problem, može li se stati ukraj javnom promoviranju huškačkog jezika? Može, itekako može. Postoje brojna regulacijska i neovisna tijela koja trenutno samo peru ruke od svih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u rješenju ovog problema koji ubrzo može prerasti u otvoreni sukob. Sve preporuke evropske i svjetske koje se bave regulacijom medija sugeriraju pojačanu brigu o nasilju u medijima.

Reketiraju se građani

Prijeti se novinarima to je činjenica, ali prijeti se i građanima. Reketiraju se građani koji ne misle isto kao i pojedini mediji i novinari. Itekako je riskantno danas imati svoje mišljenje jer te vrijedni graditelji slobodne misli dočekaju sa najstrašnijim uvredama. I pitamo se onda što se to dešava na virtualnim forumima. Forumi su samo odraz onoga što nas okružuje. Treba pažljivo čitati komentare potpisnika iz svih krajeva ove zemlje i vidjeti da je princip isti, samo su pozicije drugačije.

Ali, ono što nikako ne smije ostati prešućeno, sa koje god strane komentari dolazili, to je da mora postojati granica između slobode izražavanja, govorenja ili mišljenja i obezvrjeđivanja najviših ljudskih vrijednosti i svetinja. Zašto dozvoliti da BiH bude izuzetak i u tome? Nije li virtualno ponavljanje genocida sa zastrašujućim stvarnim posljedicama pravi povod da se velikom zlu stane ukraj?

Sanja Vlaisavljević

Berlinski zid u Sarajevu
Piše: Fatmir Alispahić

U povodu evropskog obilježavanja 20. godišnjice rušenja Berlinskog zida, kada je 9. novembra 1989. godine otvoren demokratski proces svrgavanja komunizma, koji je u Svijetu odnio 100 miliona ljudskih života, više nego Hitlerov fašizam, u Sarajevu je otvorena manifestacija „Dani antikomunizma“ (9.-25. novembar). Bit će predstavljen čitav niz političkih i kulturnih programa, izložbi, tribina i rasprava, a manifestacja će se završiti svečanim obilježavanjem 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Organizator „Dana antikomunizma“ je Socijaldemokratska partija BiH iz koje saopćavaju da ovom manifestacijom žele doprinijeti afirmaciji vrijednosti zapadne demokratije u našoj zemlji, koje se podjednako temelje na antifašizmu i antikomunizmu. SDP, kao pravni sljednik Saveza komunista, želi se osloboditi historijske odgovornosti i otvoreno progovoriti o zločinima koje je komunistički poredak počinio na jugoslovenskim, a naročito bh. prostorima, u vidu fizičkih likvidacija stvarnih ili oklevetanih protivnika komunističkog poretka, u vidu lišavanja slobode, fizičkog zlostavljanja i montiranih sudskih procesa protiv političkih neistomišljenika, a što je pola stoljeća vladalo kao tortura jednoumlja.

S obzirom da se srpski i hrvatski identitet u BiH nalazio pod zaštitom Beograda i Zagreba, najteže udarce komunističkog režima trpjeli su bošnjački intelektualci, koje nije imao ko zaštititi, i to je ono čemu SDP želi posvetiti posebnu pažnju, u nastojanju da se objektivizira jedan historijski period, kojega ova partija ne želi nositi i štititi u 21. stoljeću. Jedna od nekoliko sesija bit će posvećena dejtonskim pokušajima da se kroz obnovu totalitarnog poretka, preko ideologizacije i instrumentalizacije pravosudnih i bezbjednosnih organa, a naročito medija, nastave progoni istaknutih Bošnjaka. Na ovaj način SDP se želi kritički obračunati i sa nastavkom komunističkog mentaliteta i u dejtonskom periodu, u kome je ova partija, kao instrument velikosrpskih i velikohrvatskih politika, za vrijeme svoje vladavine od 2000. do 2002. godine, sudjelovala u podstrekavanju čitavog niza montiranih procesa i političkih zločina, kakav je ekstradcija tzv. Alžirske grupe na Guantanamo ili montirani proces „Pogorelica“. Kako ističu organizatori – „manifestacija se završava najvećim praznikom antifašizma u Bosni i Hercegovini, sjećanjem na ZAVNOBiH, kada je 25. novembra 1943. obnovljena bh. državnost, kao rezultat zajedničke antifašističke borbe bh. naroda, a ne kao rezultat komunističke ideologije, što je do sada neistinito predstavljano“. Tako će se doprinijeti razdvajanju pojmova antifašizma i komunizma, jer je antifašizam civilizacijsko naslijeđe bh. naroda, a komunizam period historijske sramote koje se treba stidjeti, kao što se komunizma danas stide svi demokratizirani istočnoevropski narodi, rekli su, između ostalog, organizatori manifestacije.

Dejtonski komunizam

Prije nekoliko dana srbijanske „E-novine“ objavile su intervju dopredsjednika Glavnog odbora SDP-a koji je rekao da se još ne zna ko stoji iza Fatmira Alispahića, ali da neko stoji. „On nije pero SDA, a čije je vidjećemo!“ – kaže čelnik SDP-a, nastojeći istovremeno pred svojim srbijanskim šefovima oprati SDA i ocrniti „vehabijskog komesara“. Ovo nam potvrđuje naznake o planiranoj koaliciji SDA i SDP, koja bi trebala naredne godine pokupiti bošnjačke glasove, te Bošnjake predati na upravljanje, i dokusurivanje, samom Beogradu. Udbaška prijetnja u stilu „vidjećemo ko stoji iza njega“ otkriva drskost SDP-ovog komunističkog mentaliteta. Računa se da niko ne može imati svoje mišljenje, već iza svakog drukčijeg mišljenja stoji neka zavjera. Takva konstrukcija upućuje da neko stoji iza SDP-a, a ne iza mene. Jer da iko od ovozemaljskih moćnika stoji iza mene, valjda bih dosad bio opremljen po standardima uspješnosti: pederska roza košulja i kravata, malehan mobitel, škoda „oktavija“, i kožna fotelja iz koje se tandaram po tenderima. Stekao bih bolje auto od „golfa dvojke“, bolji mobitel od „nokije“ (model „pegla“), bio bih član nečega što se plaća, umjesto što sam redovno član svega što se ne plaća. Političke prostitutke ne mogu razumjeti da ovim svijetom hodaju ljudi koji nisu pod kiriju i na kiriju. To što ja nisam nigdje prispio osim da kao magistar književno-historijskih nauka izdajem potvrde o smrti u jednoj općinskoj administraciji, neki gledaju sa podsmijehom, neki sa radošću, a ne slute kako je taj moj status političkog kažnjenika najveća potpora ovim riječima koje ispisujem. A meni je stalo do riječi. To je konkretna cijena slobode - da svakome smijem reći što mislim, jer nikome ne dugujem ništa. Da potcrtamo – iza Fatmira Alispahića ne stoji nikakva politička moć, samim tim što taj čovjek nema nikakvu moć... Osim da vam izda potvrdu o smrti, ako umrete na cesti.

Iz ovog primjera se vidi kako komunističke konstrukcije tipa „iza njega neko stoji“ nisu odumrle u bh. javnosti, već se smatraju normalnim i legitimnim vidom diskvalifikacije pojedinaca. Izjava dolazi od dopredsjednika Glavnog odbora stranke koja se smatra favoritom demokratizacije, alternativom nacionalistima, ali je 20 godina nakon pada Berlinskog zida praktično svjedočenje živoga komunizma u našem društvu. Dakle, temu u povodu 20. godišnjice pada komunizma u Evropi ispisujem iznutra, a ne izvana, budući da sam sve ove godine, uključujući i ovaj dan, živa žrtva preživjelog komunizma, jer trpim sve ono što su trpjeli ljudi koje je obilježavao režim Saveza komunista. Slovim kao ekstremista, vehabija, šovinista, umobolnik, manijak, obijač trafika, antisemita, fašista, itd. – iako se ni jedna od ovih optužbi ničim ne može dokazati. Neki dan je moja stara profesorica latinskog jezika, uzgred Srpkinja, od mene okrenula glavu kada sam joj nazvao „dobar dan“. Ona je na taj način iskazala građanski prezir prema tom manijaku koji govori o potlačenosti Bošnjaka. Nije me to povrijedilo, jer znam da je profesorica žrtva SDP-ovskih medija, koji progone svakoga ko primijeti da su Bošnjaci potlačeni čak i tamo gdje su demografska većina.
Dejtonsko društvo ima jasan ideološki profil, ali i represivne mehanizme kojima čuva svoju ideologiju iz Karađorđeva. Borba za bošnjačku ravnopravnost opsesija je dejtonske policijske države, koja generira, proizvodi i šititi istrebljivanje Bošnjaka. Komunizam je ideologija laži i zločina, a budući da i jedno i drugo hara dejtonskom stvarnošću, možemo zaključiti kako je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u kojoj komunizam još uvijek nije crk'o, a kako su uspravni Bošnjaci jedini Evropljani nad kojima se do danas iživljava ta sprega policijske države, psećih medija i kucanije kukavica i poltrona, vazda spremne da bude na strani jačeg, da li se radilo o Adolfu Hitleru, Jozifu Staljinu ili Zlatku Jasminu Lagumdžiji i njegovim stranačkim klo(v)novima.

Demokratska superiornost

Bošnjacima ne pristaje ni jedna retrogradna ideja, samim tim što je bošnjački opstanak vezan za opstanak Bosne, a što je opstanak Bosne vezan za ideje slobode i jednakosti, za koje se mora boriti aktivnom a ne formalnom demokratijom. To znači otpor besmislenom povlađivanju kolonizatorskim akcijama Beograda i Zagreba po BiH, te aktivan kritički stav o anomalijama dejtonskog poretka. U ime svoje prirodne opredijeljenosti za ideje antifašizma i antikomunizma, Bošnjaci imaju eksluzivnu obavezu da ispoljavaju otpor prema svim oblicima ekstremizma, kakav je i ovaj dejtonski totalitarizam. U to ime ćemo u ovom islamskom časopisu, koji je često klevetan kao desničarski i tzv. vehabijski, posvjedočiti najviši stupanj demokratske kulture i slobode u dejtonskom društvu. A evo i kako...

Za nas nema nikakve razlike između antifašizma i antikomunizma, jer su oba stava temeljena na borbi za ljudsku slobodu. Mi pravimo razliku između bosanskih patriota koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma, i preko ZAVNOBiH-a izborili za reafirmaciju bh. državnosti, i komunista koji su uzurpirali, ideologizirali i zločinima poganili ovu iskrenu slobodarsku težnju bosanskih patriota. Mi ne možemo biti ravnodušni spram činjenice da je u Drugom svjetskom ratu stradalo 103.000 Bošnjaka, čime su Bošnjaci nakon Jevreja procentualno najveće evropske žrtve, te ne možemo dozvoliti komunističku ideologizaciju, a zapravo negaciju, bošnjačkog doprinosa svjetskoj borbi protiv fašizma. Komunistička ideologija je od 1945. na ovamo potpuno negirala da su Bošnjaci bili najveće balkanske žrtve Drugog svjetskog rata, a razlog tome je mržnja prema muslimanima. Otimanje bošnjačke zemlje, otimanje vakufske imovine, rušenje džamija, ponižavanje bošnjačke kulture, negiranje bošnjačkih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a nadasve likvidacije i hapšenja bošnjačkih intelektualaca – u historijskom pamćenju Bošnjaka svrstavaju komunizam rame uz rame za fašizmom, četništvom, ustaštvom, te aktuelnom islamofobijom.

Sve to ne znači da Bošnjaci ne trebaju odgajati simpatije prema idejama socijalne demokratije, humanizma i solidarnosti, tim prije što su te ideje bliske islamu, ali i poželjne za ambiciju otopljavanja bosanskih ledenih zidova. Što bude više dobrote u društvenom prostoru BiH, to će biti manje negativnog naboja, straha, zatvorenosti, otuđenosti. Bošnjačke simpatije prema idejama ljevice trebaju se naslanjati na evropsku kulturu socijalne demokracije, koja računa sa vjerom u Boga, a ne na ovdašnje divljaštvo komunista u SDP-u za koje je ateizam glavna norma političke progresivnosti. Bošnjačkim nacionalnim potrebama odgovara ta iznijansiranost između opredjeljenja da se gradi društvo socijalne pravde, i opredjeljenja da se svjedoči antikomunizam, kao otpor nasilju, laži i bezbožništvu.

S jedne strane treba deblokirati podvalu bosanskih komunista da se antifašista može biti samo kao komunista i kao ateista, a s druge strane podvalu nekih bošnjačkih političara da se simpatiziranje ideja socijalne demokratije kosi sa islamom jer automatski podrazumijeva bezbožništvo, pa je samim tim komunističko. Ni jedno nije istina. Antifašizam je potekao iz zemalja u kojima je vjera u Boga norma opće kulture, tako da je obična komunistička podvala da je ateizam uvjet za antifašizam. Antikomunizam je otpor prema nasilju nad općom i političkom slobodom, a kultura socijalne demokratije s tim nema nikakve veze, osim što se kod nas jedna nereformirana komunistička partija nazvala Socijaldemokratskom partijom BiH, pa mi mislimo da je to isto. Dakle, posve je normalno, a za Bošnjake i poželjno, da se politička kultura obrazuje na osnovama antikomunizma i socijalne demokratije.
U kontekstu prvog dijela ovog teksta, koji je šprdanje sa nemoći SDP-a i dejtonskog društva da se suoče sa avetima komunizma, jasno je da živimo u ambijentu koji nema snage da bude dio evropskog obilježavanja 20. godišnjice pada Berlinskog zida. Jadan li je taj dejtonski sistem, koji je progutao milione maraka u ime raznih demokratskih reformi, kad je dočekao da mu jedan islamski časopis drži lekcije iz demokratske kulture! Ali, to je realnost. Ovaj tekst je dokaz naše demokratske superiornosti.

www.alispahic.net
(Objavljeno u magazinu „Saff“, br. 254, od 30. oktobra 2009.)

Ako je početna ambicija „Novih horizonata“ bila da se jednim lokalnim izdanjem obogati periodika koja se bavi temama iz islamske i kulturne baštine u Bošnjaka, rasplet stvarnosti je pred autore i čitatelje ovog lista stavio historijski teret borbe protiv mnogostruko jačeg neprijatelja, iza kojeg stoje sve vrste državne, finansijske i kriminalne moći, uključujući i korumpiranu i ušutkanu bošnjačku politiku, a čiji je krajnji cilj instaliranje islamofobije u Bošnjaka. Iza „Novih horizonata“ i poštivalaca ovog lista stoji vjera u Boga i u istinu, i obaveza da se ta vjera zastupa u svakom svome trenu.

Prije deset godina Bošnjaci su bili ušuškani u povijesni san: Bosna odbranjena, narod opstao, vode nas vizionari, ima se para, a imat će se i više, jer su uz nas naši islamski prijatelji, koji prodaju naftu i ništa ne rade, pa ćemo i mi tako, jer smo mi ukras islamskog svijeta usred Evrope, pa je svih milijardu muslimana zainteresirano da mi sjedimo đaba; pred nama je svijetla budućnost, u kojoj je puno rahatluka i puno nerada, a naša jedina obaveza je da ne mislimo, da se ne sikiramo, i da slavimo „naše mudro rukovodstvo“, kako je u to vrijeme televizija nazivala bošnjačke čelnike.
Pohitalo je bošnjačko rukovodstvo da učvrsti taj san, kako bi sa sebe spralo historijske odgovornosti za sve što je moglo ispasti bolje. Pogotovo u pogledu priznavanja naziva genocidnog entiteta. Kada se osjetilo da nema otpora tom samoobmanjivanju, jer su i narod i inteligencija bili umorni i izmrcvareni genocidnim strahotama, porodila se i ambicija da se od friške današnjice skroji historija koja će se izučavati narednih stoljeća. Tako je nastala parola o neuništivosti Bosne i Bošnjaka, koja se čak i do danas provlači po kojekakvim manifestacijama. Stvoren je kvalitetan temelj da Bošnjaci ne razumiju od čega se sastoji njihov bošnjački život i da pomisle kako je priča o njihovom opstanku zauvijek završena u korist pravde, morala, antifašizma i nasmijane Evrope. U toj patološkoj iluziji, uzrokovanoj traumama i jeftinim obmanama, ostalo se bez suštinskih simbola suvereniteta, kao što su ekonomski potencijali, od kojih ovisi mogućnost finansiranja ideniteta. Da, grubo zvuči, ali identitet se finansira, jer ako nemaš para, onda će neko drugi imati medije, štamparije, festivale, itd., pa će tvoji ljudi ići njemu, pod reflektore, a ne tebi, po gasnu lampu.

Otvaranje horizonata

Dok su se Bošnjaci bavili nebavljenjem, dok su vjerovali u nevjerovanje (jer je vjerovanje, valjda, stalna borba sa slabostima), dotle su se komšije&susjedi bavili konkretnim poslovima, uzimajući od veselih i širokorukih Bošnjaka i imovinu i institucionalne pozicije preko kojih se zna ko je gdje glavni. Primjerice, analiza kadrovskih rješenja u Federaciji od rata na ovamo uvjerila bi nas kako bošnjačka politika nije imala blage veze sa suštinom tokova moći u državnom aparatu, pa je finansije redovno prepuštala Hrvatima, a za sebe uzimala kojekakve marginalne pozicije na kojima ima malo posla a puno teatra vlasti. I kultura je uglavnom ostajala izvan bošnjačkih domašaja. A zašto? Zato što se bošnjačka politika realizirala kao skup ličnih interesa, a ne kao tim koji se bori za narodne interese. Zapravo, narodni interesi su bili samo propagandna moneta za sticanje glasova na izborima. Takav retardirajući odnos prema stvarnosti uslovio je rojenje neobrazovanih i polupismenih bošnjačkih političara, koji su vremenom zglajzali toliko da ne razumiju ništa više, i ništa dublje, od svojih poguzijskih strasti. Logično je što danas, kao krajnu konsekvencu, imamo Bošnjake koji žive u informativnom mraku, pod medijskom diktaturom velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija, inspiriranih krstaškim predrasudama, a čiji je krajni cilj razoblikovanje vjerskog identiteta u Bošnjaka. Taj mrak koji se nadvio nad bošnjački narod ni jednom riječju nije javno uočen ni od jednog bošnjačkog političara, jer su i oni sami promijenjeni, zapravo, upregnuti u sistem dejtonske strukture, u okviru koje sada služe onome koji ima finansijsku i institucionalnu moć.
Sve ovo je valjalo reći kako bismo pozicionirali različite društvene ambijente u kojima je nastao časopis „Novi horizonti“, i u kojima danas obilježava desetu godišnjicu postojanja. Razlike su to, kao između pamuka i staklene vune. Ona pamučna stvarnost, iz koje su iznikli „Novi horizonti“, obećavala je rahatluk raspisivanja tzv. sporovoznih tema, koje mogu biti pisane i čitane i ove godine, i prije deset godina, i za dvadeset godina. Tako se, rahat, raspisuje tamo gdje je život zaštićen i stabilan. A takvim se činio bošnjački život te 1999. godine. Nisu se još dogodili lokalni izbori 2000. nakon kojih je SDP zabranom selama i nosanjem krmadi oko džamija nagovijestio 11. septembar i njegove posljedice po Bosnu i Bošnjake. Nije se još dogodilo išta što bi Bošnjake upozorilo kako ne samo da se neće vratiti na tri četvrtine bh. teritorije, već da će vremenom biti istiskani iz strukture moći i tamo gdje su fizička većina. (Doduše, ja sam o ovome govorio u februaru 2001., na BHT, u intervjuu sa Enverom Selimović, a nedugo potom i u Ensar džamiji u Zenici, ali, moje usamljeničko mišljenje nije značilo ništa u odnosu na cjelinu koja je zastupala sljepilo.) Otud je, velimo, startna pozicija „Novih horizonata“ umnogome bila drukčija od ovoga vremena koje vapi za otvaranjem novih horizonata borbe za opstojnost i stabilnost bošnjačkog naroda.

Razmuslimanjenje Bošnjaka

Teret koji je prije deset godina mogao vuči najjači teretni kamion danas je natovaren na plastično dječije biciklo. Jer, prije deset godina Bošnjaci su imali državnu televiziju, državni radio, imalu su mrežu tv i radio stanica u bezmalo svim slobodnim gradovima, imali su „Ljiljan“, kao heftični nacionalni list, koji je analizirao sve bitnije teme i upozoravao na moguće opasnosti, imali su troj dnevne novine, uključujući i „Oslobođenje“, koje se nije bavilo islamofobijom, relativiziranjem zločina i progonom uglednih Bošnjaka, kao što se bavi danas. To je bila ta medijska sila, taj teretni kamion koji je mogao izvuči svaki teret i dobiti svaku bitku protiv velikosrlskih i velikohrvatskih kleveta. Ali, dok se bošnjačka politika bavila osmišljavanjem svoga historijskog značaja, ovaj ključni mehanizam je razvaljen, okupiran, pokupovan, tako da danas njime gospodare Beograd i Zagreb. Usljed unutarbošnjačkih kriminalnih okolnosti, narod je ostao bez „Ljiljana“, i bez jedne dnevne novine, dok su pod opravdanjem tzv. reformi sve televizije i sve radio stanice promijenile ideološkog, dakle bosanskog vlasnika, ili su u najmanju ruku utišane i (auto)cenzurirane u strahu od svake vrste sankcija. Jedni se discipliniraju enormnim, kriminalnim i u zakonu neutemeljenim kaznama Regulatorne agencije za komunikacije, a drugi, opet, montiranim sudskim procesima koji se, recimo, povedu protiv vlasnika radio stranice koja preferira islamske sadržaje, pa ovaj najednom počne u programu puštati Tonija Cetinskog. Šta bi drugo insan pomislio nego da je Toni Cetinski prešao na islam, pa ga slušamo na muslimanskom radiju, ali kad spaziš i Darija i Marija, i Sanju i Vanju, onda vidiš da su u pitanju složenije reforme. Dejtonski sitem djeluje kao konglomerat različitih institucija koje su objedinjene dejtonskom ideologijom, pa nije ništa neobično da pravosuđe disciplinira muslimanski radio, jer dejtonska država, kao i komunistička, ne trpi rezervacije za ravnopravne muslimane, i u građanskom, i u medijskom smislu.
Stoga su velikosrpski obavještajci, kao svjetski majstori ispiranja mozga, osmislili projekat razmuslimanjenja Bošnjaka, koji se realizira u sadejstvu sa svim polugama dejtonskog režima, a nadasve sa okupiranim sarajevskim medijima. Krajnji cilj ove operacije je ubijediti kritičnu masu Bošnjaka kako je islam čir na bošnjačkoj budućnosti, kao je rješenje u ateiziranom životu, koji se prodaje pod formim sekularizma (što nije isto, jer je jedno društveni, a drugo državni prostor), pa bolja budućnost za svakog Bošnjaka počinje na planu individualnog očitovanja da je reisu-l-ulema ekstremista i lopov, da je Bosna puna tzv. islamskih terorista, da je svako ko klanja beš vakat vehabija, da je isplativije ukinuti i odlazak na džumu, nego rizikovati da se izgubi posao, da svijet u tebe upire prostom, da ti djecu straše babom...

50.000 bošnjačkih predajnika

Teret koji je pao na „Nove horizonte“, na „Preporod“ i „Saff“, kao na jedina tri preostala respektabilna lista koja otvoreno tretiraju bošnjačke probleme, rekosmo već, primjeren je teretnom kamionu, a ne ovoj krhkoj konstrukciji. No, i u ratu su borci Armije RBiH umjeli naspram tenkova ratovati puškama, sa ograničenim brojem metaka, pa se naduralo. Medijski okupacioni tenk ima strašne domete u ispiranju bošnjačkih glava, samim tim što pokriva milionski tv auditorij, dok pomenuta tri lista mogu, u najboljem slučaju, dosegnuti do 50-tak hiljada bošnjačkih glava. Onomad, u ratu, u okupatorskim tenkovima su sjedile kukavice, nemotivirane za rat, spremne jedino za iživljavanje nad nemoćnim, dok su s druge strane, iza onih nekoliko metaka, bili ljudi koji su svoje avlije branili kao svoja tijela. Fizički omjer snaga ne mora značiti ništa u odnosu na karakter motiviranosti.
Konzumenti medijske islamofobije su uglavnom razbaštinjeni Bošnjaci koji nemaju pametnija posla nego da gledaju u ekran Federalne tv, pa u skladu sa tim bespućem od njih se ne može očekivati ikakva agitatorska misija. S druge strane, naših hipotetičkih 50.000 čitatelja zapravo je 50.000 predajnika, čija se funkcija ne završava sa iščitavanjem teksta, već se nastavlja sa prenošenjem i zastupanjem teksta prema razbaštinjenim predjelima bošnjačkog bića. A zašto? Pa da bismo u narod i u vjeru vraćali svoje ljude koje smo pogubili u nemanju svijesti o nastavku genocida nad Bošnjacima i o tome da nema opuštanja u okruženju koje je programski usmjereno na deislamizaciju Bošnjaka.
Ako je početna ambicija „Novih horizonata“ bila da se jednim lokalnim izdanjem obogati periodika koja se bavi temama iz islamske i kulturne baštine u Bošnjaka, a što nije bio nikakav zahmet, rasplet stvarnosti je pred autore i čitatelje ovog lista stavio historijski teret borbe protiv mnogostruko jačeg neprijatelja, iza kojeg stoje sve vrste državne, finansijske i kriminalne moći, uključujući i korumpiranu i ušutkanu bošnjačku politiku. Iza „Novih horizonata“ i poštivalaca ovog lista stoji vjera u Boga i u istinu, i obaveza da se ta vjera zastupa u svakom svome trenu. Jer, ni vjera, ni istina se ne podrazumijevaju same od sebe, kao što se ne podrazumijeva narod; sve to može nestati ako se ne njeguje i ne prenosi. Dokaz za to su upravo Bošnjaci, koji su u jednom času pomislili kako su i država, i bošnjaštvo, i islam u Bosni, odbranjene i zaštićene vrijednosti. Za nas, Bošnjake, nakon 1878. godine, ni jedno vrijeme nije završeno, svako traje, pojavljuje se, i nestaje, kao ponornica. Borba za opstanak je stil našeg plivanja u brzacima Bosne. Ko napusti borbu za opstanak, napustio je život.

Fatmir Alispahić
„Novi horizonti“, broj 121, septembar 2009. / alispahic.net

Kao što je za Jevreje negiranje holokausta nad šest miliona žrtava neoprostiv grijeh, tako je i za Bošnjake podrška magazinu “60 minuta’’ nepremostiva uvreda!
Sponzor našeg neprijatelja ne može biti naš prijatelj! Blaćenje, klevetanje, ismijavanje našeg vjerskog poglavara je ona tačka na kojoj nema rasprave, jer je poštivanje našeg reisul-uleme poštivanje sviju nas.To su morali znati Željko Komšić i još neki političari kada su podrškom magazinu '60 minuta' odabrali stranu laži i islamofobije sistemu.

Piše: Fatmir Alispahić

U februaru 2002. godine na FTV-u je pokrenuta emisija “60 minuta’’, koja se odmah deklarirala kao instrument pravosudnih montaža i kriminalnih diskreditacija ljudi i pojava. U slučaju Bosne i Hercegovine, totalitarna praksa je označena islamofobijom, i prije rata, i poslije rata. Dejtonska demokratizacija i reforma svega i svačega svela se na proganjanje tzv. islamskog ekstremizma, na frtalju bh. teritorije, jer se računa da su tzv. srpski i tzv. hrvatski krajevi svakako demokratizirani, čim tamo nema muslimana. A pošto tzv. islamskog ekstremizma nema, nužno ga je izmišljati, jer velikosrpski i velikohrvatski sponzori dejtonskog društva naručuju robu i ne pitaju za realnost.
Magazin “60 minuta’’ je najistureniji medijski sluga dejtonske islamofobije. Povjerenje dejtonskih sponzora zadobio je prvim monstruoznim klevetama u procesima protiv nevinih ljudi, kakvi su bili montirani proces “Pogrelica’’ i zločin nad tzv. alžirskom grupom. Za višemjesečne tvrdnje da se radi o teroristima, koje su pravosudno opovrgnute, nije odgovarao niko sa “60 minuta’’. Ekipa ovog zločinačkog magazina sve je čvršće stojala što je brutalnije kasapila istinu, činjenice i nevine ljude. Uglavnom muslimane.

Ko kome prijeti

Iako se radi o političkom fenomenu komunističkog novinarstva u postkomunističkoj Evropi, o neviđenom prisustvu uličarskog prostakluka, demokratskog i medijskog neobrazovanja, o televizijskoj emisiji koja se po neprofesionalizmu i bljuvatorstvu može jedino još porediti sa ratnom televizijskom produkcijom ubijenog Riste Đoge sa Pala - dosad niko nije izvršio tekstualnu analizu ni jedne od ovih emisija. To ukazuje, prvo, na razasutost bošnjačkog društva, koje nema snage da analizira pojave koje razaraju simbole bošnjačke opstojnosti (gdje su “Preporod’’, VKBI i ostali simboli bošnjačke akademske pameti?), a drugo, to ukazuje na prestrašenost akademske zajednice od dejtonskog totalitarnog ambijenta, u kome istinu i pravdu kroji “60 minuta’’ sa svojim pravosudnim prijateljima.
Na kraju, dokaz za to je i čitulja jednom iznenada preminulom sudiji kojom je počela upravo ova emisija od 16. februara, a što sigurno nije nikada viđeno ni u jednom komunističkom sistemu.
Taj sudija je vjerovatno bio dobar čovjek, i dobar sudija, ali, nije  normalno, i nije demokratično, da jedna emisija na javnoj televiziji počinje sa čituljom, u kojoj piše: “Ovo izdanje ’60 minuta’ posvećeno je našem prijatelju,  sudiji N. N.’’

Kakva je to demokratija u kojoj su novinari državne televizije  i sudije državnih sudova javni  i zvanični prijatelji? Mala analiza koja  slijedi ima za cilj da pokaže nužnost jednog šireg istraživanja zločinačkog projekta “60 minuta’’, koji bi trebao otvoriti nekoliko pitanja: prvo, dokazati neprofesionalni, totalitarni i pogromaški karakter ove emisije; drugo, analizirati demokratske kapacitete dejtonskog društva, koje, dakle, nije imalo snage da uoči i analitički diskreditira jedan medijski projekat koji zagađuje demokratski i antifašistički imperativ bh. društva; treće, da analizira političku podršku koju dobija “60 minuta’’, kako od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, tako i od nekih općinskih vijeća u kojima za “60 minuta’’ glasaju i vijećnici SDA, ali i da se uoče jasne obavještajne instrukcije beogradskih i zagrebačkih sponzora...
Sa ovim pitanjem trebalo bi upoznati katedre za žurnalistiku, razne nevladine organizacije koje se kite borbom za demokratiju, a prije svega rukovodstva Federalne televizije koji se trebaju osjećati prozvanim i obaveznim da odgovore javnosti, prije svega bošnjačkoj, na konkretno pitanje: da li i nakon te analize podržavaju lažljivi, islamofobijski i prostački karakter emisije “60 minuta’’? U ovoj maloj analizi mi ćemo dokazati da emisija “60 minuta’’ laže, vrijeđa, montira, da ispoljava teške oblike novinarskog neprofesionalizma, kakav bi odmah morao biti sankcioniran i zabranjen na javnom radio-televizijskom sistemu.

Umjesto da se to dogodi, ekipa “60 minuta’’ prima političku podršku i učvršćuje svoju poziciju. Mnogi političari, poput Željka Komšića, su neobrazovani, pa ne razumiju razliku između informacije i laži, između osumnjičenog i osuđenog, tako da im dođe normalno da se na javnoj televiziji pedofilom naziva neko ko je tek osumnjičen za pedofiliju, i da se tako vrši strahovit pritisak na pravosuđe. Napose, danima je Milorad Dodik razvaljivao i diskreditirao bh. državu, ali je on danima bio peta ili nikakva vijest, u ime vijesti nad vijestima, hodže koji je osumnjičen za pedofiliju, i od čijeg procesa ispade da ovisi Bosna i Hercegovina. Naravno, ovisi, jer ovo je dejtonska Bosna, Dodikova Bosna, bivša Bosna, buduća balkanska Palestina, sa dva-tri rezervata za muslimane u kojima će se preko srpsko-hrvatskog pravosuđa progoniti neposrbljeni i nepohrvaćeni Bošnjaci. Ovo su tek naznake dolazeće budućnosti.

Naporedo sa pedofilijskom hajkom, kao centralnim državnim događajem, smišljeno je i da neko prijeti toj emisiji “60 minuta’’, pa se kroz salve političke podrške zaboravilo - ko to prijeti, već se samo govorilo o slobodi novinarstva, pri čemu su Bakir Hadžiomerović i njegova ekipa postali paradoksalni simboli te slobode. Ali, ko prijeti? Grupa mještana iz Gluhe Bukovice. Je li neko nekoga prebio? Ubio? Zapalio? Nije. Pa zar je to prkno od prijetnje dovoljno da danima državni televizijski dnevnici počinju sa informacijama o podršci magazinu “60 minuta’’, da član državnog Predsjedništva organizira prijem u čast “ugroženih’’ novinara, da neko izgovori i takvu drskost da bi Bakiru Hadžiomeroviću i njegovom divljačkom magazinu trebalo dati časnu i antifašističku Šestoaprilsku nagradu? U ovoj kriminalnoj manipulaciji učestvovale su najjače dejtonske političke i medijske, ali i diplomatske instance, što znači da dejtonski sistem stoji iza “60 minuta’’, a protiv istine, demokratije, slobode, i protiv jednakopravnosti bošnjačkog naroda.

"Silna ubistva" katolika

U najavi emisije je uskliknuto: "Skandalozno! Građanin Mustafa Cerić postao najpoznatiji zaštitnik pedofila!" Pošto je pedofilija krivično djelo, zaštita pedofila nosi krivične karakteristike, te bi ovakva optužba da je neko “zaštitnik pedofila’’ morala imati debelo utemeljenje u činjenicama. Tu nema srednje varijante, jer teška optužba da neko štiti pedofile mora biti podastrta rečenicom: “Da, ja štitim pedofile’’. U protivnom, radi se o kleveti. Prije priloga o navodnoj reisovoj “zaštiti pedofila’’, emitiran je prilog u kome je reis Cerić doveden u vezu sa navodnim terorizmom u srednjoj Bosni, iako ta veza nije ničim argumentirana. Citiran je dio reisove nedavne hutbe o “starim muslimanima’’ koji su stradali u genocidu, sa njegovim izvrsnim ironičnim osvrtom na proganjanje tzv. vehabija, odnosno “novih muslimana’’.
Bilo je to dovoljno za najavu u kojoj je rečeno: “Cerićeva hutba nam se čini umjesnom najavom za ekskluzivnu priču o konkretnim aktivnostima njegovih novih muslimana na području srednje Bosne.’’
Prethodno, dvije napomene. Prvo, vidjet ćemo kako se pod “ekskluzivnom pričom’’ prodaje stara priča o ljudima koji su bili osumnjičeni i oslobođeni optužbi, da bi ih se sada na osnovu nedokazane krivice medijski tretiralo kao teroriste, što je medijski kriminal bez presedana. Drugo, vidjet ćemo kako se televizijska retorika, kad se prizemni na papir, i smjesti u nepokretne rečenice, sasvim drukčije doima, pa se laž i montaža odmah prepoznaju, a za razliku od rečenica koje u govornom mediju neuhvatljivo prolaze i od kojih se samo hvataju zaključci, tipa: Dakle, reis Cerić podržava pedofile.
Autor priloga Damir Kaletović napravio je kilerski uvod u temu: “Klerikalizacija prostora Bosne i Hercegovine, posebno svakog pedlja Federacije BiH, koja se osjeti, koja izbija iz svake izgovorene riječi reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Mustafe ef. Cerića, na području Srednjobosanskog kantona zapravo je konstantna. Kada reis Cerić kaže, parafraziramo, ’da je vehabijski red način i model opstanka Bošnjaka BiH’, onda je zapravo teško ne povjerovati da pri tome ne misli na sva silna ubistva nemuslimana koja su se na području Srednjobosanskog kantona dogodila od ’96. godine pa sve do danas, a iza kojih je stajala ovdje duboko infiltrirana vehabijska zajednica.’’
Dakle, “60 minuta’’ tvrdi da je reis Cerić rekao, u kakvoj god varijanti, da je “vehabijski red način i model opstanka Bošnjaka BiH’’. To je opasna laž! Dokaz? Izvor? Citat?
Od ove opasne laži još je gora sljedeća optužba, jer analogijom ispada da su “model opstanka Bošnjaka’’, direktno, “silna ubistva nemuslimana’’, koja, dakle, podržava reis Cerić. Evo gore citata, evo ovog komentara, evo logike, pa neka svako izvoli zaključiti kako su “60 minuta’’  optužile reisa Cerića da kao model opstanka Bošnjaka vidi “silna ubistva nemuslimana’’. A koja su to “silna ubistva’’? Mora da se dogodio neki genocid nad nemuslimanima, čim se radi o “silnim ubistvima’’?
Jeste, čim “60 minuta’’ dalje tvrdi da su “rastjerivani i brutalno ubijani katolici na području Srednjobosanskog kantona’’. Evo prilike da katolici pokažu svoje kršćansko poštenje, pa da javno kažu jesu li “silno i brutalno ubijani i rastjerivani’’. Jer “silno’’ znači masovno, a “brutalno’’ je, vala, svako ubistvo. Što se tiče “rastjerivanja’’, to bi podrazumijevalo da katolika više nema ni u Bugojnu, ni u Travniku, a što svako zna da nije istina. U oba grada katolicima je mnogo bolje nego što je muslimanima u ma kojem gradu sa hrvatskom većinom.

Oslobođeni je okrivljeni

Da vidimo sad o kakvim se tzv. vehabijama radi i o kakvim zločinima. Očekujemo konkretna imena osuđenih zločinaca! Ali, gledateljstvo je žrtva zločinačke manipulacije, jer se nevini ljudi tretiraju kao ubice nekoliko Hrvata, samo zato što su se u jednom momentu našli na listi osumnjičenih. Autor priloga saopćava: “Naknadna istraga, kao što se to vidi iz obimne dokumentacije do koje smo došli, potvrdila je da su se na području sela Nula kod Travnika, u vrijeme izvršenja ubistava, MOGLE NALAZITI osobe čija imena vidite na ekranima.’’ Dakle, imena na ekranima nisu imena ubica, niti terorista, već osoba za koje se u nekakvom materijalu sumnjalo da su se MOGLE NALAZITI na području na kojem je izvršeno ubistvo. Poslije desetak godina imena ovih nevinih ljudi su metnuta na ekran, kao da su to imena ubica. Običan gledatelj nije dužan razlikovati ubicu od nekoga ko se MOGAO NALAZITI na mjestu ubistva, pa je možda mogao biti u širem krugu osumnjičenih, ali ovo mora razlikovati novinar, koji je stručan, i koji je u ime demokratije i ljudskih prava dužan štititi građansko dostojanstvo svakoga nevinog čovjeka.
Na ovaj način, nevini su ljudi svjesno etiketirani kao zločinci. Autor priloga potom zaključuje kako iza “silnih ubistava’’ stoje “novi muslimani’’, valjda oni čija su imena prikazana na ekranu, da bismo kasnije saznali da iza ubistava ne stoji niko!
“U svim ovim slučajevima POSTOJALE SU ČVRSTE INDICIJE da iza izvršenja ovih krivičnih djela stoji tzv. bugojanska grupa’’, kaže “60 minuta’’, i sama sebi skače u usta, jer između tvrdnje da je neko ubica i INDICIJA ogromna je razlika. Dalje se kaže: “Za ubistvo Ante Valjana svojevremeno je optužen Muris Ljubunčić kojeg je Tužiteljstvo Srednjobosanskog kantona teretilo za pripremu, postavljanje i aktiviranje eksplozivne naprave. To je isti onaj kojemu je kao i Jašareviću bilo suđeno kao pripadniku bugojanske grupe za nedjela oko Bugojna. EPILOG OBA OVA PROCESA BILA JE OSLOBA\AJUĆA PRESUDA ZA LJUBUNČIĆA.’’
Dakle, to što je nekome BILO SUĐENO ne znači da je kriv, da ga se može na javnoj televiziji tretirati kao zločinca, a OSLOBA\AJUĆE PRESUDE dokazuju da magazin “60 minuta’’ ne poštuje ni pravosuđe, ni istinu, jer završene sudske procece otvara na svojoj medijskoj sudnici, na kojoj presuđuje nevinim ljudima. Do kraja priloga slijedilo je još nekoliko sličnih
konstrukcija o nevinim ljudima. No, skandal tek slijedi! Evo, dokaza da polupismeni i opasni medijski teroristi sa “60 minuta’’ apsolutno ne poštuju pravosudnu vlast, koju smatraju svojom polugom u ideološkoj instrumentalizaciji stubova države. Slijedi citat sa kraja ovog priloga: “Bugojanska, donjevakufska i jajačka samo su neke od radikalnih islamskih grupa koje su djelovale i koje djeluju na području Srednjobosanskog kantona, čiji najistaknutiji predstavnici, zahvaljujući prije svega strahu sudsko-policijskih instanci, ali i pritisku koji je dolazio iz određenih vjerskih krugova, NIKADA NISU OSUĐENI ZA NEDJELA I TERORISTIČKA DJELA IZA KOJIH SU STAJALI.’’ Maločas smo vidjeli da su osumnjičeni Bošnjaci oslobođeni pred pravosudnim instancama, da im nije dokazana krivica, da su nevini ljudi i slobodni građani, ali to ne znači ništa, jer “60 minuta’’ tvrdi da su krivi, jer “nikada nisu osuđeni za nedjela i teroristička djela iza kojih su stajali’’. Ovaj kriminalni prilog kojim se nastojalo reisa Cerića dovesti u vezu sa ubistvima katolika, za koja dakle nije presuđeno ni jednom muslimanu, završava se poentom o regrutiranju Bošnjaka za rat protiv Amerike u Iraku, a regrutni centri su džamije. Naravno, i ova teza nije imala nikakvog dokaza. Ima li makar jedan primjer?

Medijski zločin(ci)

U tom nastupa urednik emisije Bakir Hadžiomerović koji nas uvodi u glavni prilog emisije, a koji bi, zar ne, bio nepotpun bez saznanja o reisovoj podršci “silnim ubistvima’’. Urednik “60 minuta’’ je neprevaziđeni majstor prostakluka, jer nikada nije razdvojio ulični jezik od javnog jezika, napose, to od njega niko nikada nije ni tražio, jer mu je za prolazne ocjene bilo dovoljno to što je obilato iskazivao mržnju prema muslimanima, od kojih je želio pobjeći, kao Džeki od svoje sjenke. Budući da je posljednjih godina izdašno nagrađivan za svoje hraljanje na malim ekranima, nije imao nikakva razloga a da ponovo ne izvrijeđa mještane sela Gluha Bukovica, koje je odmah u najavi nazvao “zatucanima’’.
“O zatucanosti većine Gluhobukovljana dovoljno govori podatak da ni nakon što je Sud dokazao nasilje koje je nad svojim maloljetnim žrtvama provodio pedofil Omerhodžić...’’ Ovdje ćemo načas prekinuti SDP-ovog telala. On kaže: “maloljetnim žrtvama’’, čime nastoji lažno prikazati da je osuđeni efendija navodno bludničio nad mnogim žrtvama, a radi se o jednoj djevojčici. Idemo dalje... “...stanovnici ovog vlašićkog sela još uvijek podržavaju svog hodžu. Doduše, ključnu ulogu u kreiranju te podrške odigrao je najpoznatiji zastupnik pedofila Omerhodžića, Mustafa ef. Cerić, koji je jučer posjetio Gluhu Bukovicu.’’
Opet, pauza. I u najavi, a evo i sada, urednik Bakir kaže da je ef. Cerić zastupnik, odnosno zaštitnik pedofila. Ne postoji ni jedna jedina rečenica iz koje bi se vidjelo da reis Cerić štiti
pedofiliju ili ef. Omerhodžića. Urednik Bakir nastavlja: “Međutim, ono najstrašnije u čitavoj priči ipak je snimak koji upravo gledate. Naime, nikada se u poslijeratnoj BiH u ovdašnjim medijima nije pojavila morbidnija slika od ove koja je objavljena u sinoćnjim televizijskim informativnim emisijama. Nikada i niko na sličan način nije zloupotrijebio nevinu djecu kako bi zaštitio presuđenog zlikovca.’’
E u tome i jeste štos! Ko može natjerati djecu da plaču?! Ovaj snimak jeste jedinstven, ali po tome što svjedoči - ISTINU. A istina je da mještani vole svog hodžu i da vjeruju u njegovu nevinost. Ipak, “60 minuta’’ poziva reisa Cerića da - “osudi ZLOČINAČKU zloupotrebu djevojčica iz Gluhe Bukovice’’.
Ako je nešto ZLOČINAČKO u cijeloj ovoj priči, onda je to magazin “60 minuta’’, a ne iskreni plač mještana G. Bukovice. Što se tiče djece, njih niko nije mogao zloupotrijebiti, jer se iz snimka vidjelo da se radi o iskrenim osjećanjima koji do dna razgolićuju medijski zločin Federalne televizije.
Potom se u montažerskom maniru kasapi i izvrće prva izjava reisa Cerića: (?) ...da to nas obavijeste, prije nego što obavještavaju ljude kao što je Duško Tomić, koji ne razumije bosansko selo, ne razumije bosansku tradiciju. I, ne može niko više voliti našu djecu od nas samih. Komentar urednika Bakira je: “Šta nakon ovoga konstatirati osim da nam reis Cerić očigledno poručuje da ne razumijemo običaje i tradiciju u bosanskim selima. To bi valjda trebalo da znači da je u bosanskim selima sasvim normalno i u duhu tradicije da hodže seksualno zlostavljaju djevojčice.’’
Posve je jasno šta je rekao reis Cerić, a šta u laž izvrnuo urednik Bakir. Gledateljstvo će upamtiti retorički akcenat, koji je na zaključku da reis pedofiliju smatra našom tradicijom. To ne samo da je opaka laž, već strahovita drskost, budući da se svako, evo, može uvjeriti šta je reis rekao.
Urednik Bakir se ne osvrće na to, grabi dalje, pa veli: “Reis Cerić nam iz Gluhe Bukovice šalje poruku da tu višegodišnju tradiciju u bosanskim selima ne razumiju samo ČASNI NOVINARI, advokati, TUŽITELJI i SUDIJE...’’ Nije tačno!
Reis niti je poručio da je pedofilija tradicija, a time ni da tu tradiciju neko ne razumije. To što urednik Bakir sam sebe časti sintagmom “časni novinari’’, i što sebe stavlja u ekipu sa tužiteljima i sudijama, govori o komunističkom mentalnom sklopu ovog “simpatizera SDP-a’’. Na kraju uvodnog bloka, urednik Bakir ironično žali što reis Cerić nije završio pravni fakultet - “pa da onda u ovosvjetovnoj zakonskoj proceduri za sva vremena legalizira pedofiliju i zakonski zaštiti pedofile kao što je to već učinio u preduzeću kojim suvereno upravlja’’.
Ne postoji, ponavljamo, niti jedan dokaz da je reis stao u zaštitu pedofilije. Čak štaviše, reis je suspendirao imama Omerhodžića, iako to nije morao raditi do pravosnažnosti presude. Reis je u više navrata ponovio da će Islamska zajednica prihvatiti odluku Suda kakva god da bude. Zar je mogao više? Zapravo, šta god da je uradio, reis Cerić bi bio etiketiran kao zaštitnik pedofila, terorista i svih zala.

Monstruozna izmišljotina

Uslijedila je najava za prilog Avde Avdića (kojega su zbog oštrog jezika u SDP-u prozvali Av-Av). Uzelo bi nam mnogo prostora da analiziramo Av-Avov prilog, koji je kompletan montaža i laž, već ćemo, tek kao ilustraciju, predstaviti nekoliko upečatljivih dijelova. Citirana je izjava 13-godišnje djevojčice koju je, i sam Av-Av tvrdi, sud uzeo kao vjerodostojnu, a radi se o jedinom dokazu protiv ef. Omerhodžića. Ovaj opasni presedan bi značio da svako može svakoga optužiti za šta hoće, a da jedna izjava bude dovoljna za zatvora. Nakon citirane izjave, slijedi zasigurno najgora, najmonstruoznija uvreda reisa Cerića u cijeloj “60 minuta’’.
Novinar Av-Av zločinački laje da je - “reis Cerić juče u Gluhoj Bukovici zlostavljanu djevojčicu upitao da li je hodžu pedofila uspjela uzbuditi’’. Ovo je samo dno i vrhunac zločinstva koji u svoj bijedi, u svom fašizmu, otkriva pravo psihopatološko lice emisije koju podržavaju brojne političke instance.
Takvu lažnu konstrukciju, da se - reis Cerić interesovao da li je djevojčica uzbudila hodžu - mogao je izmisliti i plasirati samo neko ko je po mentalnom sklopu blizak pedofilima, pa mu
je svejedno za patnje ove ili one žrtve. Njima, medijskim monstrumima, zanimljivo je da izmisle kako se reis Cerić kod jadne djevojčice zanima da li je jadni hodža imao erekciju. Nakon ove morbidne izmišljotine, svaka druga se podrazumijeva. Av- Av je do kraja svog priloga izgovorio, između ostalog: “reis Cerić zaštitnik bludnika’’, “reis Cerić na strani SILEDŽIJA’’ (a zar ih je više?), “I NIJE GA STID!’’, “branitelj bludnika i pedofila’’, “agent UDBE, pod kodnim imenom Car’’ (vidjeti Slobodnu Bosnu, br. 430, 10. 2. 2005., isti naslov, jer se još jednom potvrđuje da je javni radio televizijski servis zapravo televizijsko izdanje ovog četničkog sedmičnika u Sarajevu), “Vratimo se bludu i HODŽAMA BLUDNICIMA koje reis Mustafa Cerić štiti na svaki mogući način’’, itd. Iako se pred kraj priloga uspjela, vjerovatno nepažnjom i glupošću, probiti krucijalna reisova izjava: “Svako je nevin dok se ne dokaže da je kriv’’, prilog se završava konstatacijom da će - “među glavnim reisovim imamima biti sve više bludnika’’. Jer, urednici i novinari “60 minuta’’ ne razumiju temeljnu maksimu pravne države - da nema krivice bez dokazane krivice. Vidjeli smo da su za njih i ljudi koje je sud oslobodio sumnje za krivicu - krivi, što je totalitarna pozicija sa kojom nema dijaloga. Emisija “60 minuta’’ je zlo za Bosnu i Hercegovinu, za demokratiju, istinu i pravdu, to je crta na kojoj se razdvajaju demokrati od antidemokrata, antifašisti od fašista, pobornici pravne države od čuvara komunističkog naslijeđa, slobodni Bošnjaci od svojih progonitelja...
Kao što je za Jevreje negiranje holokausta nad šest miliona žrtava neoprostiv grijeh, tako je i za Bošnjake podrška magazinu “60 minuta’’ nepremostiva uvreda, jer - onaj ko je
ZA bošnjačko dostojanstvo i ravnopravnost, taj mora biti PROTIV ovog zločinačkog magazina. To je podjela oko koje više nema nikakve dileme. Sponzor našeg neprijatelja ne može biti naš prijatelj!

Saff
(preuzeto sa islambosna.ba)

Večeraras u emisiji Pošteno imaćemo za Dušku zanimljivu temu: islamofobija. Isto tako, imaćemo za Dušku podobne goste: Rešid Hafizović, Dubravko Lovrenović, Miodrag Živanović, Mustafa Spahić i Vildana Selimbegović.
Zbog čega je dvojac Hafizović-Spahić ovaj put prisutan, svakome ko ima imalo mozga je jasno. Dotični su, zbog svojih "opozicionih" stavova spram IZ i Cerića,  i do sada bili uveliko iskorištavani od strane islamofobičnih medija za njihove nečasne napade na IZ.
Ovaj put nije mogao biti čak prisutan ni profesor sa FIN-a, Dževad Hodžić, jer posljednji put u "Pošteno", kada su tema bile "selefije" nije igrao kako je Duška željela - odnosno nije se pokazao kao "prodana duša".
Kako god...večeras ne očekujem ništa više od harmoničnog dijaloga (kolektivnog monologa).
Pošto nije pozvan NIKO od onih koji FTV prozivaju za islamofobiju, neće tu biti  kontraverznih stavova, neće biti prave diskusije i debate. Ali najbitnije je da će gosti reći ono što Duška & Co. žele da nas ubijede, a to će nam biti predočeno kao stavovi "muslimanskih intelektualaca"!
Postoji ipak mrva nade da će u ovom slučaju kod Hafizovića proraditi savjest i da neće pjevati FTV pjesmu. Ali za Spahića...dabogda...uzevši u obzir da mu se ni u 60 minuta ne gadi gostovati, samo ako je to prilika da govori protiv Cerića.

A sada, jedna prigodna kolumna iz Saffa od pred kraj prošle (2008.) godine.


Mustafa opet poletio      

Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji se sistematski progoni, vrijeđa, omalovažava, osiromašuje i tjera na iseljavanje iz svoje domovine. Mediji sa kojima šuruje Mustafa Spahić glavni su operatori u diskriminaciji bošnjačkog naroda. Njihov konačni cilj je svođenje Bošnjaka na minornu i apolitičnu skupinu, kakvu, recimo, predstavljaju Romi. Mustafa Spahić je sa njima krenuo da reformira Islamsku zajednicu

Piše: Fatmir Alispahić

Mustafa Spahić se opet uštekao u šejtanske aparate kako bi ostvario svoj dugogodišnji cilj: provjetrio Islamsku zajednicu. Pametan je čovjek Mustafa Spahić i otud čudi kako ne razumije da se preko ''Oslobođenja'' i ''60 minuta'' na FTV-u ne može ostvariti nikakvo dobro za muslimane, samim tim što su se ovi mediji potvrdili kao udarne igle u dejtonskom progonu Bošnjaka. Mustafi Spahiću je mogao iz usta salijevati sami med, ali bi se u šejtanskom kontekstu to čudo prirode pretočilo u vatru i smrad. Njegova ambicija da preko ''Oslobođenja'', kao što je onomad pokušao preko ''60 minuta'', mijenja stanje u Islamskoj zajednici, da našu najstariju, a i jedinu svenarodnu instituciju otvara za demokratsku raspravu – naopaka je sama po sebi. Mustafa Spahić voli baratati logikom, i tu je hitar i rijedak, pa je tim prije nejasno kako je mogao pomisliti da unutarnji, autonomni red Islamske zajednice može biti metnut na javnu diskusiju, kao da je ovo samoupravni socijalizam u kome su i vjerske i bračne zajednice bile podložne sudu partijske javnosti. Možda bi se neka rasprava o unapređenju poslova Islamske zajednice mogla tolerirati u vjerskom listu, kakav je ''Preporod'', dok korištenje dnevnopolitičkih medija u ovu svrhu biva direktan atak na autonomnost vjerske zajednice.


Hudi metak

Islamska zajednica ne može biti propitivana i raspravljana nigdje izvan svoga autonomnog kruga, i svako iskazivanje takve ambicije jeste agresivna negacija same Islamske zajednice. Razumljivo je kada to uporno čini islamofobično ''Oslobođenje'', ili ''60 minuta'' na FTV-u, ili srpsko-hrvatski magazini u Sarajevu, ''Slobodna Bosna'', ''Dani'', ''Start'', no, nerazumljivo je kada se tom dejtonskom brlogu priključi brzohodi Mustafa Spahić. On sigurno zna kako nečasnu ulogu u blaćenju muslimana su odigrali mediji kojima je poslužio, i kojima se poslužio, te kako Islamska zajednica nije predmet koji se može demokratski raspravljati, u zloduhu preporuke sa ''60 minuta'', u kojoj se kaže: ''Krajnje je vrijeme da se Islamska zajednica demokratizira''.

Islamska zajednica ispade nešto kao Irak koji treba demokratizirati u ime borbe protiv terorizma i svijetle budućnosti, ali pune žrtava, suza, gladi i patnje. Šta zna obični gledalac, da li je to tako ili tako nije, s obzirom da baš tako kaže televizija, koja u svijesti našeg čovjeka biva otjelotvorenje vlasti i istine. Kad bi obični gledalac znao koliko je beskonačna drskost i glupost sa kojom se traži demokratizacija Islamske zajednice, razbio bi svoj televizor macolom, da mu više nikada u kuću ne uđe ta prljava kutija u kojoj stanuje takav hajvanluk. Ravno je to drskosti kojom se sa državne televizije zamjerilo islamu, kao takvom, što ima ramazan koji treba pratiti čitav mjesec, jer to iskače iz uravnilovke koja bi se mogla uspostaviti spram dva Bajrama i dva Uskrsa i Božića. Maltene izrečena je ambicija da se islam sam po sebi reformira i prilagodi televizijskoj programskoj shemi, što bi značilo da se ramazan izbaci iz javnog prostora i postane, ako baš hoće, privatna stvar. Naravnom, ova neviđena drskost ukazuje na krajnju ambiciju vlasnika dejtonskog društva, a to je stjerivanje islama u islamofobijsku mjeru, zbog koje će Bošnjaci mijenjati svoj identitet i postajati odvjeren i odrođen narod. Mustafa Spahić je svoju, vjerovatno čestitu ambiciju za boljitkom Islamske zajednice, udružio sa antiislamskim bitkom dejtonskih medija, a što je moglo rezultirati samo još jednim, bezveznim, samoporazom Mustafe Spahića. On je pristao da bude hudi metak koji će uzaludno biti ispaljen u temelj našeg narodnosnog identiteta. Ako je, pak, mislio kako će preko ''Oslobođenja'' nešto pokrenuti u Islamskoj zajednici, kako će njegova kritika biti pravilno pročitana i prihvaćena kao dobronamjerna, trebao je znati da tim ustima kroz koja je govorio, više niko u Bošnjaka ne vjeruje. Postojale su i druge forme da se to što je rekao kaže dostojanstveno i čitljivo. On je izabrao najgoru.

Antiislamofobijski front

''Oslobođenje'' je u vrijeme komunizma imalo jednako nečasnu ulogu kao i svi mediji koji, da bi postojali, morali su postojati po mjeri i po funkciji partije. No, uloga ''Oslobođenja'' u toku genocidne agresije, i neposredno poslije, predstavlja najčasnije mjesto u povijesti našeg novinarstva. Imao sam čast da tri godine budem kolumnista našeg najstarijeg lista (1999.-2001.), a moja kolumna ''Diwanhana'', koja je izlazila svakog utorka, ukinuta je nakon što je zavladala SDP-Alijansa, i nakon što taj novi, izvitopereni i povampireni SDP, više nije mogao tolerirati kritički progovor o nastavku agresije na Bošnjake. Tada se počinje odmotavati moralni i patriotski sunovrat ''Oslobođenja'', lista koji je svoju bosansku patriotsku misiju zamijenio islamofobičnim progonom bosanskih patriota, za račun Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, da bi dno dotakao posljednjih mjeseci, sa prelaskom provjerene i isprobane islamofobične ekipe magazina ''Dani'' u dnevnu redakciju ''Oslobođenja''. Za samo mjesec-dva ispisano je toliko islamofobičnih brljotina, kojima je iskazivana patološka mržnja prema Bošnjacima, da toliko zla u ''Oslobođenju'' nije bilo ni u vrijeme erupcije Lagumdžijinog i SDP-ovog ''bušizma''.

Kojeg li paradoksa da upravo to islamofobično ''Oslobođenje'' proslavlja pobjedu Baracka Obame kao pobjedu demokratije nad militantnom politikom Georgea Busha, iako su svi globalni obrasci te islamofobične Bushove politike i sada živi u tom ''Oslobođenju''. Dovoljno je bilo samo ugledati tekst kojim se bez ikakvog razumljivog povoda blati književnik Nedžad Ibrišimović, pa razumjeti kako islamofobi u ''Oslobođenju'', poput lovaca na glinene golubove, sjede i mjerkaju hoće li koji Bošnjak, koji ne krije da je musliman, proviriti izvan zadate mjere, da na njega sruče kamare mentalnog smeća. Tako se i bivši isljednik i premlaćivač Srba u okolosarajevskim zatvorima, koji svoju slobodu kupuje javnim blaćenjem muslimana, a koji je u poraću postao doktor književnih nauka, na stranicama ''Oslobođenja'' iživljava nad bošnjačkim strpljenjem, jer ''rigidni nacionalizam'' izmišlja u svakom bošnjačkom kontekstu. Zapravo, ovaj pirgavi batinaš srpskih civila je danas gladan ma kakve polemike sa Bošnjacima, jer samo tako može držati zamrznute prijave za zlostavljanje zatvorenika. ''Oslobođenje'' je postalo posljednje utočište raznoraznih hulja koje sa njegovih stranica ratuju protiv velikosrpskih i velikohrvatskih žrtava, doduše, mrtvih, i bespomoćnih, i dobrohotnih, ali, ipak živih – po zakonu tržišta.

U tom stjecištu hulja našao se i naš Mustafa Spahić, čovjek koji je u vrijeme strahovlade Zlatka Lagumdžije i SDP-Alijanse, kada su pokretani brojni montirani procesi i kada je satanizacija Bošnjaka bila mjera političke kulture, imao hrabrosti da se tom zlu suprotstavi kroz stotine svojih tekstova i javnih istupa. Mustafi Spahiću se ne smije zaboraviti odvažnost koju je iskazao u tim teškim i neizvjesnim vremenima, kada se nije moglo znati, ni naslutiti, kako će se sve završiti, da li će i autori koji su ustali protiv islamofobije, protiv Bushove i Lagumdžijine politike, biti pohapšeni i poslati u Guantanamo. Danas je lahko pričati protiv Busha, kad protiv Busha priča cijeli Svijet, i lahko je govoriti kako je izručenje tzv. alžirske grupe bilo tragična greška, kao i montirani proces ''Pogorelica''. Tada, kad se to dešavalo, jedva da je u Bosni bilo pet-šest autora koji su javno kritikovali militantnu politiku američkog predsjednika i refleksije te politike u BiH, u pogledu otvaranja sezone lova na bosanske patriote.

Tada su samo tri medija imala snage da pruže otpor bezumlju, u ime istine, pravde, časti i dostojanstva, i to su slovom i brojem: ''Ljiljan'', ''Walter'' i ''Saff''. Bukvalno, ni jedan drugi medij nije kritički pisao o Lagumdžijinoj strahovladi, već su svi tvrdili kako SDP-Alijansa gradi historijsko partnerstvo u svjetskoj borbi protiv terorizma, a što je podrazumijevalo puhanje u jedra hapšenju nevinih Bošnjaka, vrijeđanju Armije RBiH i ustoličavanju islamofobije kao dejtonske opsesije. Tek kad su popucale interesne tikve oko vlasti i para, ovaj antiislamofobijski front ojačan je za još nekoliko medija. To je istina u koju se svako može uvjeriti kad prelista novine iz 2002. i 2003. godine. Ne želimo detaljnije ulaziti u istinu koju možda neki i ne žele čuti, ali želimo istaknuti izuzetne zasluge Mustafe Spahića u pružanju otpora islamofobijskoj histeriji, kao i to da mediji sa kojima se danas udružuje Mustafa Spahić rade jedno te isto svih ovih godina, jednako 2002. kao i danas, jednako u vrijeme ekspanzije ''bušizma'', kao i danas u vrijeme slavljenja Baracka Obame – oni progone, vrijeđaju i omalovažavaju Bošnjake, prvo po vjerskoj, a potom i po narodnosnoj osnovi. U dejtonskom društvu to je najsnažniji vid diskriminacije jedne grupe, dakle, konstitutivnog naroda, i to od onih koji su sebi uzeli ekskluzivno pravo da progone navodne faktore diskriminacije. Bošnjaci su jedini narod u Evropi koji se sistematski, po diktatu organa vlastite države i preko okupiranog društvenog sistema, stigmatizira, defetizira, deprimira, osiromašuje i tjera na iseljavanje. Mediji sa kojima šuruje Mustafa Spahić glavni su operatori u diskriminaciji bošnjačkog naroda, oni su organ velikosrpskih i velikohrvatskih hunti koje su u Dejtonu zavladali Republikom Bosnom i Hercegovinom, a čiji je konačni cilj svođenje Bošnjaka na minornu, osiromašenu i apolitičnu skupinu, kakvu, recimo, predstavljaju Romi. Mustafa Spahić mogao bi sve ovo znati. A mogao je, vala, znati i to da ''Oslobođenje'' daje prostor samo onim Bošnjacima koji će pljuvati po Bošnjacima i po muslimanima!

Džemati i ćelije

A što se tiče onoga što Mustafa Spahić direktno zamjeri Islamskoj zajednici, i što je posljednih dana poslužilo kao povod da se ugleda mogućnost još jedne serije udaraca po Islamskoj zajednici, a preko islamofobičnih tekstova na temu ''reisomanije'' – to je izgradnja nove zgrade Rijaseta. Pa neće tu zgradu reis Cerić sa sobom u grob ponijeti, i neće tu zgradu ostaviti svojoj familiji pa da u njoj otvore robnu kuću, jal kakav drugi dućan!? To je zgrada koja pripada Rijasetu, i koja treba da služi na ponos svima nama. Koji bi to musliman mogao poželjeti da mu vjerski poglavar ne sjedi u lijepom zdanju?! Nema u tome ništa ružno, a vala, niti ima išta što bi moglo biti podatno za raspravu. To je tako. Lijepo je. I, tačka.

A što se tiče zamjerki Mustafe Spahića da bi uloga reisa Cerića mogla biti manje otuđena od naroda, i od inteligencije, da bude prisutnija i narodnija, tačno je to. Ali, to nije za novine. Islamska zajednica ima svoju autonomiju, pa o tim pitanjima mogu govoriti organi ove institucije. Muslimani imaju džemate, a komunisti imaju partijske ćelije. Pa nek svako govori u svom krugu.

Saff

UPUĆENO PISMO TELEVIZIJI FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U VEZI KOMENTARISANJA SUDSKIH ODLUKA, KLEVETA, UVREDA I LAŽI PREMA SUDIJAMA
18.2.2009
 


Poštovani,

Udruženje sudja BiH najoštrije osuđuje način na koji se u političkom magazinu „60 minuta“ govori o sudskom sistemu, kompetentnosti sudija i načinu na koji se komentarišu sudske odluke.

Sudijska zajednica je zaprepaštena jezikom uvreda, laži i insinuiranja o sposobnostima sudija i njihovoj profesionalnoj kompetentnosti. Neprimjereno je javnom govoru, nemoralno i krajnje primitivno u komentarisanju nepravosnažnih odluka suda nazivati sudije korumpiranim i nesposobnim.
 
Javni medij ima obavezu da o kontroverznim pitanjima organizuje dijalog u kome će se problemi rasvijetliti iz svih uglova i čuti sva relevantna mišljenja. Kultura dijaloga na javnom mediju je od ključne važnosti za razvijanje opšte kulture i za povjerenje u javni medij.  Treba pogledati emisije istog žanra na javnim televizijama susjednih zemalja pa vidjeti razlike u profesionalnom, moralnom i etičkom pristupu. Zbog toga nas čudi da FTV ignoriše profesionalne standarde i gledanost gradi na jeziku ulice i ignorisanju dijaloga u razmatranju najozbiljnijih društvenih problema.

Grubo vrijeđanje i kleveta sudija od strane novinara i urednika tvrdnjama da su nesposobni i korumpirani šalje građanima poruku da se u ovoj zemlji svako može bez ikakve odgovornosti javno vrijeđati. Duboko smo uvjereni da se na taj način ne štite ciljevi koje treba u demokratskom društvu ispunjavati javni medij i slobodno novinarstvo.  Ne vjerujemo da iko razuman u ovoj državi podržava primitivizam u govoru novinara emisije „60 minuta“.

Želimo skrenuti pažnju da je u cijelom svijetu sudski sistem struktuiran tako da se sve sudske odluke preispituju po žalbi na višim sudskim instancama, a nakon toga po apelacijama na ustavnim sudovima i pred Evropskim sudom za ljudska prava. To je jedini mehanizam za pravdu i ispravljanje grešaka sudija u tumačenju i primjeni prava. Neprihvatljivo je da to čine novinari u svojim komentarima, bez argumenata i profesionalne kompetentnosti.

Profesionalna zajednica podstiče komentrisanje sudskih odluka, ali želi da u to budu uključena pojašnjenja od strane ovlaštenog predstavnika suda, te uz učešće kompetentnih sagovornika iz advokatske i akademske zajednice i bez komentarisanja kompetentnosti sudija.  

Takođe, želimo skrenuti pažnju da su sloboda medija i nezavisnost pravosuđe vrijednosti od istog društvenog značaja i da moraju uživati isti nivo zaštite. U zaštiti ovih vrijednosti mora postojati reciprocitet u mehanizmima zaštite i ne bi se smjelo dozvoliti da sloboda medija podriva nezavisnost pravosuđa i na bilo koji način ugrožava povjerenje javnosti u sudski sistem. Kako sudski sistem može da štiti slobodu medija i prava novinara ako ti isti novinari podrivaju sudski sistem i ruše kredibilitet sudija i tužilaca?

Napominjemo da je sudski sistem izgradio efikasne mehanizme za kontrolu rada sudija i tužilaca i mehanizme njihove disciplinske odgovornosti za povrede zakona i etičkog kodeksa. Svim medijima su dostupni podaci o disciplinskim postupcima koji se vode i imenima sudija i tužilaca koji su disciplinski kažnjeni. Bilo bi korektno kada bi novinari poštovali uspostavljeni sistem odgovornosti sudija umjesto svojih „presuda“ i javnog blaćenja.

U reformi pravosuđa učinjeni su ogromni koraci u otvaranju pravosuđa prema medijima i javnosti. Tu pruženu ruku trebalo je dobronamjerno prihvatiti i razvijati saradnju u cilju što potpunog i objektivnijeg informisanja građana.

S poštovanjem
Izo Tankić,
Predsjednik Udruženja sudija BiH

Udruženje sudija BiH